Tanja Mandić, dipl. ing.

 

Sedim i razmišljam kako sam dospela na ovo mesto, u istu ovu školu čiji sam đak nekad bila. Kako se desilo da svoje profesore sad nazivam kolegama? I kako ih uopšte danas doživljavam? Kao profesore, kolege ili kao i sve druge ljude sa vrlinama i manama koje ih tako različitim čine jedne od drugih?
Osim što treba da bude obrazovan i da se svakodnevno usavršava, profesor mora biti odlučan, dosledan, tolerantan, otvoren za nove ideje i nadasve iskren prema sebi i prema drugima.
Dok sam ovim ogromnim učionicama i dugačkim hodnicima prolazila kao đak, tako sam i videla profesore, kao planine znanja. Ponekad su bili stroži nego što je trebalo ili se meni bar tako činilo. Neke priče su neprestano ponavljali: ,,Kad sam ja bio đak, to nije moglo tako…“ili ,,Kad završite školu, to neće moći tako, već ovako…“
Šta su pokušavali da mi kažu i dokažu? Samo neke istine: da je lakše učiti na tuđim greškama, da jedino znanje niko ne može da ti oduzme, da vrediš samo onoliko koliko si spreman da prihvatiš nova saznanja i da ni u čemu ne treba preterivati, već u svemu imati meru. Trudili su se da nam osim znanja prenesu i neke opšte životne stavove, nadajući se da će nam oni učiniti lakšim i prihvatljivijim život koji nam sledi.
Evo me opet u istim učionicama i hodnicima dvadeset godina kasnije. Učionice nisu više tako ogromne, a hodnici su postali tesni i zagušljivi od dečije igre i vike. A u zbornici, na velikom odmoru, pijem kafu sa svojim nekadašnjim profesorima. U svima nalazim samo ljude koji se nekad manje, a nekad više trude da budu profesori. I to profesori koji vode računa, ne samo o znanju đaka, već i o stanju njihova duha.
Možda su neki i ostali bez daha na ovom teškom putu- kako od deteta napraviti odgovornog čoveka. Možda nekima nedostaju ideje šta i kako dalje. Ali ono što vidim je da te nedoumice i nedostatak snage ne traju dugo. Ponekad je samo jedan dečiji osmeh ili znatiželjni pogled dovoljan da se krene napred. Problema ima i uvek će ih biti. Lakše se rešavaju ako svi imaju dobru volju, tolerantni su i spremni da prihvate pomoć, ali isto tako i da pruže drugom pomoć u nevolji.
A gde sam tu ja kao profesor? Trudim se da đacima svoje znanje prenesem i ukažem im na lakši put dolaska do istog. Vežbamo računske zadatke, zadatke na računaru i radimo laboratorijske vežbe. Kad završimo sa usvajanjem novih znanja, ponovim im one priče i istine koje sam nekad davno čula od svojih profesora. Dobro se dobrim vraća, rad se uvek jednom isplati, u znanju je moć, kako radiš takav si i čovek…Aono što vidim je da je slaba vajda od priče ukoliko nije podržana i delom. Dobar profesor je onaj koji živi i radi onako kako govori da treba.
Koliko sam ja dobar profesor, ostaviću svojim đacima da procene.

Skip to toolbar